Odgovor na članak “Simboli mržnje”: Nakonživot hrvatskog fašizma u Australiji” objavljen u Melbourne Ageu 11. lipnja 2023.
Prije 50 godina i 3 mjeseca, gotovo na datum pisanja ovog teksta, australska savezna vlada premijera Whitlama, kroz svog pravnog zastupnika Lionela Murphyja, poduzela je akciju protiv australske tajne sigurnosne organizacije ASIO. Pravi cilj ove akcije bio je kasnije prikriven pitanjem hrvatskog motiva u ovoj zemlji, dok je prava namjera bila povratiti informacije koje je ASIO prikupljao o aktivnostima kasnije identificiranog simpatizera komunizma, samog Lionela Murphyja.
Kako bismo ovo stavili u kontekst, racija se odvijala kako slijedi.
Murphy, uz pomoć svog savjetnika Kerryja Miltea – bivšeg službenika Zajedničke policije i odvjetnika – uspio je ući u ured ASIO-a u Canberri, koji je tada bio regionalni ured, u ponoć 16. ožujka 1973. Pronašli su dokument koji je implicirao da su ASIO i “odjeli vanjskih poslova, odvjetništva i imigracije” urotili kako bi mu uskratili informacije o hrvatskim separatistima u Australiji. Murphy je odmah želio otputovati u sjedište ASIO-a u Melbourneu, ali je bio zadržan na aerodromu u Canberri nekoliko sati.
Od desna prema lijevo – Lionel Murphy, Geoff Whitlam i Jim Cairns
Ravnatelj Sigurnosne službe (šef ASIO-a) Peter Barbour obaviješten je o Murphyjevim namjerama u 5:20 sati ujutro i stigao je u sjedište ASIO-a u Melbourneu u 6:45 sati. U 7:40 sati, 27 službenika Zajedničke policije u civilu stiglo je “s naredbom da zapečati sve spremnike s dokumentima” kako bi “spremili i utvrdili određene informacije”. Murphy je stigao u 9:45 sati i uputio je trojicu službenika s “posebnim poznavanjem pitanja hrvatskog terorizma” da mu pomognu dok su ostali službenici čekali vani.
Prvobitno je izvijesteno da je telefonska centrala ASIO-a bila onesposobljena ili ometena, no kasnije je vlada demantirala te izvještaje. Murphy i njegovi suradnici, bez policije, pregledali su razne dosjee do 12:40 sati, kada je inspekcijska ekipa napustila prostorije. Zamijenili su originalne dokumente, ali su sa sobom ponijeli fotokopije. Međutim, nije pronađen nikakav dokaz o zavjeri. Kasnije tog dana, Murphy je objasnio da je razlog za racije bio sigurnost posjećujućeg jugoslavenskog premijera.
Prema Murphyju, novinari su bili obaviješteni o istrazi sjedišta ASIO-a od strane Georgea Negusa, koji je tada bio Murphyjev tajnik za tisak. Snimljen je dolazak Murphyja u zgradu okružen policajcima u civilu.
Posljedice Murphyjevih postupaka pogodile su svakog australskog Hrvata, a ministar Jim Cairns je čak javno proglasio pod parlamenarnim imunitetom da “svaki muškarac, žena i dijete koji se deklariraju kao Hrvati trebaju biti deportirani natrag u Jugoslaviju”.
Reakcija protiv Hrvata koji su bili prikazani kao jugoslavenski ekstremisti koji su tijekom Drugog svjetskog rata stvorili marionetsku državu pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, koja nije imala povijesno opravdanje za postojanje, a nakon pada države nastavili svoju borbu kao teroristička skupina, a ne suveren narod, duboko je usađena u sjećanjima svakog Australca kao činjenica.
Čak i kao dijete osnovne škole u to vrijeme, podrugljivost koju sam i mnogi drugi doživjeli bila bi danas smatrana rasizmom i nasiljem. Ono što su naši roditelji i stariji doživljeli, a posebno stariji ljudi jer su bili u dobi od 1939. do 1945. kada su zapravo mogli služiti u vojsci, bilo je nevjerojatno.
Imena Hrvata, uključujući mog oca Milana Ovčarića, rođenog 1932. i koji je imao samo 13 godina na kraju Drugog svjetskog rata, bila su navedena u glavnim publikacijama poput AGE-a kao ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata. Prijetnje smrću, telefonski pozivi usred noći i napadi bojama na našu kuću u West Footscrayu zauvijek će ostati u mojem sjećanju na te dane.
“Dosje terora”
Novine AGE, 17. srpnja 1973. – Izvještaj od 11 stranica
Ono što se događalo privatno u životima australskih Hrvata uglavnom je nepoznato, to je mrlja na australskom multikulturalizmu, ali ono što se odvijalo u javnoj areni s pravnim postupcima protiv Hrvata, neutemeljenim optužbama poput slučaja Hrvatske šestorke, čini se da će se uskoro ponovno odvijati pred australskim sudovima, postalo je monstruozno u namjeri.
Međutim, borba se činila itekako vrijednom jer je 16. siječnja 1992. tadašnji premijer laburista, Paul Keating, gotovo 20 godina nakon što su njegovi politički prethodnici pokušali ubiti koncept legitimnosti hrvatske države na bilo koji način, izjavio: “Australija je odlučila priznati kao neovisne države bivše jugoslavenske republike Sloveniju i Hrvatsku”.
To je ispriku koju smo primili, priznanje za sve što smo pretrpjeli u Australiji i od ruku njegovog vodstva. Za nas je to bilo dovoljno dolazeći od vođe stranke koja je pokušala potaknuti naš genocid u okviru multikulturalne Australije.
Prime minister Paul Keating
Dob: Mis-rezoniranje AGE-a
Ključna točka koju je istaknuo AGE u svom članku odnosi se na pitanje i značaj 10. travnja u hrvatskoj svijesti. Kako taj datum izgleda kao ponavljajući datum čak i u uspostavi kluba poput današnjeg Melbourne Knights, osnovanog 1953. godine, koji ove godine slavi svoju 70. godišnjicu.
Da bismo razumjeli 10. travnja kao datum u hrvatskom vremenskom okviru, trebamo izolirati njegov značaj kao točku završetka, a ne kao početnu točku vremena.
Slijedi prijevod:
Sjedinjene Američke Države obilježavaju 4. srpnja 1776. kao političko odvajanje 13 sjevernoameričkih kolonija od Velike Britanije, njihov dan neovisnosti, i to je samo jedan primjer točaka u vremenu, datumi, gdje mnogi ljudi diljem različitih nacija proglasili su svoju neovisnost i obilježili individualne datume sjećanja.
Na hrvatskom jeziku, riječ za neovisnost je “neovisnost”. 10. travnja 1941. godine, Hrvatski narod taj dan naziva svojim Danom neovisnosti i pravilno proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku ili “Nezavisnu Državu Hrvatsku” (NDH).
Nakon gotovo 30 godina pod diktatorskom monarhijom srpskog kralja Karađorđevića, koji je raspustio Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca formiranu nakon Prvog svjetskog rata kako bi zadržao vrhovnu vlast i autoritet te rezultirao progonom i etničkim čišćenjem ne-srpskih zemalja Hrvata, Slovenaca i Bosanaca, 10. travnja stajao je i stoji do današnjeg dana kao prva pobjeda Hrvatske u ostvarivanju samoopredjeljenja. Ono što se dogodilo 11. i nadalje, doista sljedećih gotovo 50 godina, predstavlja drugu temu koja zahtijeva intenzivno ponovno ispitivanje.
Hrvatska je ponovno pala pod jarm Jugoslavije V2 pod vodstvom diktatora Josipa Broza Tita, što je opet rezultiralo progonom i etničkim čišćenjem ne-srpskih zemalja Hrvata, Slovenaca i Bosanaca, što je kulminiralo ponovnim proglašenjem neovisnosti Hrvatske i Slovenije.
25 lipnja 1991., 50 godina i 2 mjeseca nakon našeg prvog pokušaja, hrvatski narod pod vodstvom Franje Tuđmana ponovno je proglasio neovisnost. Ono što je slijedilo od 26. lipnja nadalje, još pet godina, rezultiralo je zločinima protiv Hrvata i njihovih susjeda takvih strašnih razmjera koje Europa nije vidjela od završetka Drugog svjetskog rata.
10. travnja i 25. lipnja služe u svakom slučaju jednoj svrsi, datumi koji su povezani s našom deklaracijom nezavisnosti koja, iako teško shvatljiva za ne-Hrvate, ima veći značaj za Hrvate nego što se može zamisliti. To su datumi koji obilježavaju, redom, kraj tiranije koju su Hrvati pretrpjeli. “Dan Nezavisnosti” je kako se oboje prepoznaju.
Hrvati u Australiji
Koji Hrvati čine temelj našeg predstavljanja u Australiji? Iako su Hrvati stigli u ovu zemlju još za vrijeme zlatne groznice prije dvije stoljeća, većina obitelji koje su se ovdje naselile su one nakon Drugog svjetskog rata i ranih 1970-ih.
Ove obitelji su formirale zajednice koje nikada nisu bile protiv asimilacije u australsko društvo, mi kao narod smo uspostavili crkve, kulturne centre, škole, industriju i trgovinu, pa čak i sportska udruženja, i dok nije upitno da su unutar tih zajedničkih struktura postojali politički konsenzusi, koji su uglavnom bili motivirani genocidom počinjenim nad našom kulturom nakon Prvog svjetskog rata, a zatim ponovno nakon 12. svibnja 1945. godine.
Velika većina Hrvata do kasnih 1960-ih nije ušla u ovu zemlju kao nositelji vize, već kao politički izbjeglice. To je važna činjenica. Vlada Menziesa, koja je nedavno preuzela vlast nakon Drugog svjetskog rata, duboko je razumjela kroz što su Hrvati prošli i vrata su nam otvorena kao rezultat toga. Isti se slučaj dogodio u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Te vlade nisu bile naivne i bile su svjesne onoga što se dogodilo pod njihovim nadzorom kada je britanska osma vojska žrtvovala milijun izbjeglih Hrvata pod svojom zaštitom u Austriji u svibnju 1945. godine, predajući ih Titovim egzekucijskim postrojbama i konačnom likvidacijom koja je rezultirala s 1.700 masovnih grobnica koje su do danas neugodna istina o neuspjehu savezničkih snaga.
Hrvati nisu pristupali niti vodili fašističke grupe u Australiji, niti smo se identificirali s poznatim ekstremističkim skupinama. Međutim, komunistički elementi poput Lionela Murphyja i Australske komunističke stranke održavali su tesne veze s komunističkim režimom u Jugoslaviji, što je vrijeme pokazalo i dokazalo da se događao pritisak s moći koja je stekla utjecaj u australskom političkom establišmentu. U početku smo uglavnom podržavali konzervativne političke stranke, ali postali smo snažni pristaše australske ljevice. U Australiji smo na kraju postali stado rimokatoličke vjere, naše crkve uvijek su bile pod upravom australske nadbiskupije, i tijekom svih tih godina, osim radi političke koristi ili izdaje, Hrvati nikada nisu bili identificirani kao ekstremisti.
1973. godine novinar Les Shaw objavio je knjigu “Trial by slander” (Suđenje kleveti) koja je otkrila Antihrvatsku kampanju u Australiji i pružila pozadinu Nezavisne Države Hrvatske. Iako su njegovi pokušaji da razotkrije mrežu prijevara temeljene na istinskom istraživačkom novinarstvu započeli prije 50 godina, čini se da su njegovi suvremeni kolege u medijima sretni što ponavljaju insinuacije temeljene na 70 godina antihrvatske i prokomunističke propagande koju je stvorio režim koji je umro pravednom smrću 1991., ali je ostavio trag krvoprolića koji i danas traje.
Dakle, grupa imigranata, nakon crkvenog obreda kojim su se prisjetili onih koji su im pružili prvi okus neovisnosti, koji su preživjeli strahote Drugog svjetskog rata i mnogi koji su preživjeli marševe smrti nakon 12. svibnja 1945., napravila je pogrešku (sarkazam) odabirom 10. travnja 1953. kao datuma formiranja “Football Cluba” koji je proizveo najveći broj nastupa za australsku reprezentaciju u nogometu.
Kako bismo dokazali koliko su bile utjecajne tajne službe bivše Jugoslavije, kao i njeni ostaci koji danas zauzimaju ključne pozicije u vladi i sigurnosnim službama modernog hrvatskog državnog aparata, samo trebamo pogledati jedan izvor koji je spomenut i citiran u članku koji je objavio The Age. Novinar Mark Aarons.
Tko je Mark Aarons?
Mark je sin pokojnog Laurieja Aaronsa, bivšeg tajnika Komunističke partije Australije. Kao rezultat toga, Laurie Aarons (Markov otac) bio je sin Sama Aaronsa, istaknutog člana Komunističke partije tijekom i nakon Drugog svjetskog rata i veteran Španjolskog građanskog rata.
Mark Aarons također je bio član Komunističke partije Australije od 1969. do 1978. godine i organizator Mladih komunista 1977. godine.
Mark Aarons
Markova aktivnost započela je u srednjoj školi North Sydney Boys sredinom 1960-ih, organizirajući učenike u prosvjedima protiv rata u Vijetnamu. Njegova radijska dokumentarna serija iz 1986. godine nazvana “Nacisti u Australiji” potaknula je istragu australske vlade Boba Hawkea o ratnim zločincima i formiranje jedinice za posebne istrage.
Mark Aarons tvrdi da su desničarski autoritarni režimi i diktature podržane od strane zapadnih sila počinile zločine i masovna ubojstva koja se mogu usporediti s komunističkim svijetom, navodeći primjere poput indonezijskih masovnih ubojstava 1965.–1966. i ubojstava povezanih s Operacijom Kondor diljem Južne Amerike. A gdje Mark Aarons živi? U Senju, na hrvatskoj obali.
Laurie Aarons
Bilo koji legitimni australski novinar bi se zapitao koliko vjerodostojan može biti pojedinac koji s jedne strane želi razapeti australske Hrvate koji su uvijek bili čvrsti protivnici komunizma, a s druge strane živi na hrvatskoj obali?
Dobro je poznato među australskim Hrvatima i hrvatskim građanima da Mark Aarons ima snažne veze i povezanosti s identitetima bivšeg komunističkog režima koji i dalje zauzimaju utjecajne položaje unutar hrvatske vlade i njenih institucija. Stoga, čak i referiranje na vođu treće generacije australske Komunističke partije dovodi njihovo mišljenje u pitanje.
Sam Aarons
Kako bismo istaknuli ovu točku, samo trebamo pročitati ono što je Gerard Henderson napisao u recenziji knjige “The Twentieth Man” (Dvadeseti čovjek) koju je napisao Tony Jones 2018. godine, a koja je povezana s Aaronsom. Naslov Hendersonove recenzije bio je prikladno nazvan.
“TONY JONES PONOVO POKREĆE SEKTARSKI NAPAD LIJEVE STRANE IZ 1970-IH NA HRVATSKE AUSTRALCE”
Henderson navodi,
“Racije u Canberri i Melbourneu bili su katastrofa. Nisu se pojavili dokazi koji bi podržali teoriju zavjere Milte/Murphy da ASIO prikriva hrvatske ekstremiste u Australiji ili da stavlja život jugoslavenskog premijera u opasnost. Štoviše, Murphy je bio neupućen u činjenicu da je ASIO bio – i još uvijek je – obavještajna agencija. Glavni zadatak zaštite posjetiteljskih dostojanstvenika bio je – i još uvijek je – odgovornost Državne policijske snage (sada Australijske federalne policije).
Kada su stigli u ASIO ured u Canberri, trojka je prvo provjerila indeks osobnih dosjea organizacije da vidi ima li ASIO njihove dosjee. Nije ih bilo. To pokazuje paranoju Murphyja i njegovih kolega zavjernika u vezi s ASIO-om.
Dokazi upućuju na to da je Milte bio maštovitac. Nije najbolji izvor na kojeg bi se pisac mogao osloniti za djelo fikcije koje je navodno zasnovano na “stvarnim događajima”. Još jedan utjecaj je bivši član Komunističke partije Australije Mark Aarons, koji je istovremeno bio istraživački novinar za ABC i operativac Komunističke partije Australije.
Prema autoru, njegov “dragi prijatelj” Mark Aarons usmjerio ga je “na povijesni tijek kojim ovaj roman ide”. Mark Aarons je sin bivšeg nacionalnog tajnika Komunističke partije Australije Laurieja Aaronsa (1917.-2005.), koji je bio pristaša jugoslavenskog komunističkog diktatora Josipa Broza Tita (1892.-1980.). Kao što će čitatelji Mark Aaronsa “The Show: Another Side of Santamaria’s Movement” biti svjesni, Aarons je također prihvatio teorije zavjere u nekim prilikama.”
Dakle, obitelj Aarons je pokazivala barem podršku prema jugoslavenskom režimu Tita, on je bio operativac CPA (Državne policijske snage Australije) dok je bio član Komunističke partije, Kerry Milte, Murphyjev savjetnik, bio je povezan s Aaronsom, a “službeni” pretpostavak racije bio je priča za prikrivanje prikupljenih materijala koje je ASIO prikupio o aktivnostima Murphyja, koji je bio poznati komunist.
Pretpostavka ipak odgovara Aaronsovoj naraciji i korištenju sluge poput Tonyja Jonesa koji piše iskrivljenje koje tvrdi da nije ni fikcija ni činjenica, pa dobro, ili ste trudni ili niste, koji je odabir, Jones? Je li AGE članak još jedno sredstvo koje je koristio za svoje ciljeve?
Srećko Rover
Nogometni klub Melbourne Croatia iz 1953. godine, danas poznatiji kao Melbourne Knights, osnovan je u maloj kući u zapadnom predgrađu Footscray u Melbourneu, nema sumnje u njegovu genezu, međutim Srećko Rover nije bio jedan od osnivača niti je ikad obnašao izvršnu ulogu u klubu od tog dana do svoje smrti.
Međutim, samo spominjanje Rovera gradi vjerodostojnost oko pretpostavke članka da je hrvatska zajednica osnovala sportski klub s ciljem provođenja neke vrste gerilske kampanje unutar mladog australskog nogometa. Doista, to je primijetio satiričar Billy Birmingham u svom skeču “12th man” o australskoj muškoj nacionalnoj nogometnoj momčadi čija su imena sva završavala na “ić”, osim stranog igrača, kada kaže: “Prijenos lopte na zamjenu Smith, nadam se da sam točno izgovorio.”
Ova komična scena pokazala je koliko je daleko priznanje australskih igrača okrugle lopte hrvatskog podrijetla, proizvoda klubova poput Melbourne Croatie i Sydney Croatie, doprinijelo multikulturalnom tkivu Australije.
Međutim, u ovom trenutku, kada se više od 25 klubova bori za nekoliko pozicija u novoj nacionalnoj drugoj ligi, članak s takvim krivim prikazima može nanijeti nepopravljivu štetu dva kluba koja se prijavljuju za ulazak u natjecanje. Postavlja se pitanje je li ovo motiv članka i ako je, od strane koga?
Zastave, zastave, svugdje zastave.
Članak prepliće brojne slike zastava fotografirane na raznim lokacijama, ali tko ih je fotografirao?
Hrvatima koji koriste društvene medije postalo je očito da su te slike preuzete s profila pojedinaca koji su ih objavili, i iako je neosporno da su neke od slika iz razdoblja NDH (1941.-1945.) s prilagođenom zastavom Ustaške stranke koju je tada usvojila Nezavisna Država Hrvatska, nisu sve takve niti se podižu u spomenutim klubovima.
Snimke prikazane kao snimljene u Melbourne Knights zapravo to nisu, a čak i da jesu, nije riječ o “U” obilježenoj hrvatskoj zastavi iz Drugog svjetskog rata, već o službenoj zastavi Hrvatske s 25 alternirajućih polja unutar klasičnog grba, kako je ratificirano od strane Hrvatskog sabora 1863. U Hrvatskoj, ta zastava je priznata Ustavom kao Povijesna zastava Hrvatske i sukladno tome je zaštićena zakonom.
Dakle, ponovno imamo ovdje samo krivicu putem povezivanja bez temelja u činjenicama, ista zastava (bez “U”) i isti grb kao što se vidi na UNESCO-vom zaštićenom krovu 1200 godina stare crkve Sv. Marka pored Hrvatskog sabora, ista zastava koju su hrvatski nogometaši nosili u ovoj zemlji 70 godina, ista koju je Franjo Tuđman nosio preko pojasa nakon svojeg izbora 1991. godine, koja je istoga dana podignuta u njegovoj prisutnosti dok je jugoslavenska zastava spuštana, ista zastava koja je zapravo podignuta toga jutra u Melbourne Knights, za što smo sretni što možemo pružiti snimke.
To je ista zastava koja je lebdjela s vodotornja, podignuta od strane hrvatskih vojnika u njihovoj 87-dnevnoj obrani grada Vukovara i zaštićena je kao znak borbe za neovisnost hrvatskih oružanih snaga između 1991. i 1995. godine.
Krivi kao optuženi
Australska hrvatska zajednica je kriva po sljedećim točkama.
- Krivi kao optuženi za čin očuvanja našeg kulturnog bića usprkos 100 godina ropstva pod diktatorskom monarhijom prvog Jugoslavije i komunističkom vlašću druge Jugoslavije.
- Krivi kao optuženi za čin asimilacije u australski multikulturalizam i pružanje dokaza da su jugoslavenska doktrina i njezini mehanizmi bili ugroženi ovim slobodama koje im je pružila Commonwealth of Australia.
- Krivi kao optuženi za pružanje najviše financijske potpore po glavi stanovnika od svih hrvatskih dijaspora u podršci hrvatskom narodu tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. te za neispunjavanje tvrdnji našeg neprijatelja da smo fašistički ekstremisti koji žele nametnuti fašističku vlast u novoj Hrvatskoj.
- Krivi kao optuženi za stvaranje udarnih snaga maskiranih kao nogometne momčadi čiji su igrači uspjeli voditi Australiju na Svjetskom prvenstvu u više navrata.
Antihrvatski ispad
Želim završiti s sljedećim što je napisao Gerard Henderson u vezi knjige “The Twentieth Man” Tonyja Jonesa iz 2018. godine, članak u AGE-u ne služi ničem manje nego što je pokušavala ostvariti djela inspirirana Aaronsom i Jonesom.
Cjelokupni komentar možete pronaći ovdje.
TONY JONES RE-RUNS THE LEFT’S 1970s SECTARIAN ATTACK ON CROATIAN AUSTRALIANS – The Sydney Institute
Antihrvatski ispad
“Da knjigu ‘The Twentieth Man’ nije napisala slavna osoba s ABC televizije, možda ne bi ni našla izdavača. No, Richard Walsh iz Allen & Unwin smatrao je da je prikladno objaviti ono što je u suštini sektarijanski antihrvatski ispad – koji kulminira pričom o pokušaju ubojstva koje se nikada nije dogodilo – autora Tonyja Jonesa, ljubimca ABC-a.
Kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, ljevica u Australiji vodila je sramotnu kampanju protiv etničke manjine – Hrvata. Djelomično zato što su bili antikomunisti, a djelomično zato što su bili pretežno katolici. Vođe kampanje klevete bile su (tadašnji) senator Lionel Murphy i lijevi heroj i zastupnik Laburističke stranke dr. Jim Cairns. Kao ministar pravosuđa, Murphy je iznio lažne optužbe protiv Australaca hrvatskog podrijetla – unatoč činjenici da nijedan Hrvat u Australiji nikada nije bio osuđen za teroristički čin. Niti jedan od njih nikada se nije ispričao zbog klevete rasne manjine.
Ipak, Tony Jones je posvetio svoju prvu knjigu regurgitiranju laži svog heroja Lionela Murphyja – i pri tome iskrivio događaje iz 1970-ih”.
Gerard Henderson, 20. siječnja 2018.
